It's Hard to Be Nice

Koliko nas zalim, onako, ko narod to je neopisivo! Rijecima izrazit- nemoguce !
Dok se Evropom neumorno vuku povorke nezadovoljnih, kod nas slave. Sta slavite, pitam ja vas ?! Je l to slavimo zatvaranje fabrika, privatizaciju i to sto svakim danom nas je sve vise na ulici ?! Je l to ono sto slavimo ?! Je l se iko sjeca, je l zna kako je pocela opasda Sarajeva ?! Kako smo se tada borili za mir, dizali se iz pepela i branili nase Sarajevo, nasu BiH. Isto to Sarajevo u kojem danas robujemo !
Da je nekadasnje Sarajevo, ono to ne bi dozvolilo !

Ne mogu vise, bas ne mogu …
Svake sedmice test iz matematike, svaki dan minimalno 3-4 sata vjezbanja, svaki put losa ocjena …
Ne mogu vise, al moram…
Fuck :/

Iskreno, dosadila mi je ova kisa. Neopisivo mnogo sam se radovala prvom maju i tome sto cu taj dan provesti zajedno sa porodicom. Bas se i ne sjecam kad smo posljednji put bili zajedno duze od trajanja jednog obroka, ali zbog vremena cini se da ce sve to biti odgodjeno.
Danas sam iscupala mrvu hrabrosti iz sebe i javila se da popravim engleski… Medjutim, kad sam ugledala njeno lice sve zivo sam poboravila, tako da me vratila na mjesto .. Hah, prosli put sam znala cijelu glupu gramatiku i kod prepricavanja teksta kazem “cild” mjesto “ caild “ i dobih ja cuveno: “ Na mjesto, jedan !” Okei, al dns me vratila na mjesto zato sto ne znam imena svih vremena, znam tvorbu ali … Agonija !
Danas me razocarao pogled moje “ jaranice kojoj mogu sve reci “,kako ona to voli da kaze , jer je on rekao nesto drugo. Al haj, kad je vec tako onda mi je drago sto sam joj pokvarila raspolozenje svojim malim uspijehom …
Kad sam se vracala kuci vidjela sam svog Mr.Idealnog . Kako mi je bilo drago! Pa sam stala na sredinu busa predpostavljajuci da ce i on stati tu. Tako je i bilo. Pricao je s nekim svojim, o treningu . I skontam ,mali ja, da lijepi trenira box. Ma sav je po mom ukusu, ali … Na pola puta presla sam u drugi kraj autobusa. Sjetila sam se necega sto sam davno naucila, niko ne zasluzuje epitet idealnog ! Izmedju ostalog, ja tog covjeka i ne poznajem. Kada je izasao pokusala sam da ne pogledam u pravcu u kojem inace odlazi, al ucinila sam to. Bez obzira na snagu volje,  koja  se trudi obrisati sliku njegovog divnog osmijeha, nisam uspjela …
Ponovo kisa  !

Dobro vece dobri ljudi !

Dok mi ne naumpalo, da pitam, za li iko zasto se penzioneri vozaju po najvecoj spici ?! Imaju karte, briga ih, pa mogu sacekati da prodje guzva kad djaci idu i vracaju se iz skole .I stalno nesto negoduju, niko da im udovolji ! Ako si sjeo, moras da im ustupis svoje mjesto ili da slusas price kako si nepristojan i sl.,pa ti biraj ! A ako stojis, Boze moj, smeta im rusak , ako se guras da udjes u bus onda te vuku za njega i ne daju ti da udjes … I jos kad cujem ono : “ I vi cete ovako kad ostarite …”,pa dodje mi da placem !
Nek’ starija gospoda oprosti al’, po mom misljenju, ovo je cisti bezobrazluk :/

Kad udjem na blogger imam osjecaj da sam u mekteb usla.
Ne moram ni objasnjavati zasto  …

I am from Bosnia,take me to America
I really want to see Statue of Liberty
I can no longer wait,take me to Unites States
Take me to Golden Gate, I will assimilate

-          Po hiljaditi put razocarana u ljude koracam, nastavljam dalje. Jednostavno moras ici, to nije stvar izbora. Ali, ponekad, nije ni ono sto zelimo. Tako, danas ja zelim stati da udahnem dasak dobrote ljudi oko mene. Stati ne smijem, stati ne mogu, jer tad, tad bi i zivot stao.
Po hiljaditi put poginjem glavu razocarana sto nikada necu udahnuti taj dasak, jednostavno ljudi nemaju vremena za dobrotu …
Danas koracam pognute glave,a sutra vec nece biti tako. Sutra cu stajati u redu ljudi koje sada prezirem, nije ni to stvar izbora. To je samo stvar ljudske prirode .

Smorise ovim reklamama na Bloggeru ... 
Coca-Cola Zero, onaj osjecaj kad je nisi ni probao,a vec ti se gadi -.-'

Na trenutke, ali samo na trenutke, pozelim da se zaljubim. Da volim. Da me voli.
Ne pozelim to precesto, jer gazilo me bice koje zvah : “Ljubavi” .To bice, ta sjena, eh… Da je Bogdo bilo nije, da barem negdje u dubinama duse postoji skrivena moc koja ce obrisati proslost i obrisati ta ponizenja da ih se ne prisjecam, da ne strahujem od sopstvene mrznje …
Sretna sam. Ta ljubav nije me unistila, zapravo ona nije ni postojala. To je bila samo stara,bolesna, navika i strah od  gubitka. Gubitika te iste navike.
Takva sjecanja ubijaju cak i ono malo inspiracije za pisanje …
Fuck!

Yah, bas sam nervozna…
Osisala me likusa k’o ovcu, jbte ko ti diplomu dade ! Jos je proslo vise od mjesec kako sam se sisala, a ono iz dana u dan sve gore i gore… Odlucila sam ! Ne sisam se vise, pa kad bi bila ko.. sta ja znam ko !
Ko Yeti, eto :/
‘bemti -.-‘

a svaka noc moja najbolja
i svaki gost po srcu brat
u ovaj kasni, bezimeni sat
kad protiv sebe
jos jedan gubis rat

Znaci li “ sazrijevanje”, mozda, “svakodnevno razocaravanje “ ?
Je li to ono zbog cega nam kazu : “ Kad odrastes “, pa na tren usute i poslije dovrse : “ shvatit ces…” ?!
Ako je to-to, odrasla sam ! Shvatila sam !
Shvacam zasto su mi stari moji uvijek govorili : “ Ne vjeruj svima, sine, svako gleda sebe. Povrijedice te oni, oni iz sjene … “

Odavno nisam postala nesto svoje, a i cini mi se da je svakim danom sve manje lijepih tema za razgovor, pa nam je lakse i ne razgovarati nego tupiti price o politici, snijegu i mogucim poplavama … Kod nekog sigurno nije tako, kod mene jeste ,bas. Smorila svakodnevnica, smorile brige…
Pocela sam se pitati brinem li previse o necemu sto ce se desiti tek u nekoj “dalekoj buducnosti”. Danima ne uspijevam rijesiti tu zivotnu zagonetku: “ Sta poslije srednje, poslije gimnazije ?!” Nije lahko, nimalo. Tesko je i onima sto znaju svoj talenat, onima sto znaju za sta su rodjeni, jer i oni se ,vjerujem, zapitaju mnogo puta da li ce se njihova odluka pokazati kao ispravna… Ipak, ova drzava, ovi ljudi , ma koliko god se trudis biti optimistican –ne ide !
 Jos ja, uvijek sam bila neodredjena, rijetko kad sigurna u nesto, uvijek tesko i odugovlaceci donosila “konacne odluke “. Boze…
Ludilo !

Prolazi Mujo pored prosjaka, a on mu jadan pruža ruku i kaže:
- Brate, nisam jeo tri dana.
A Mujo mu odgovara :
- Moraš, brate, makar na silu, moraaaaš ..

Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana. Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.
Mika Antic ♥

Ti ne postojis, tebe sam smislila ja  da mi budes zabluda ...

Otkuda dolazi zima nego iz hladnih soba.
Zime ne biva u vjetru i snijegu.
Ona je u brigama što se iz bora legu.
Zima dolazi iz jeze u duši roba.

Nikada me nećeš shvatiti...Mene zanesenu romantičnu ludu..
Ne trudi se...Stvorena sam da budem voljena, a ne da budem savršena...

Sarajevo. Divno, milo, lijepo, gizdavo …

Postoje ljudi koji zive pravolinijski. Stepenicu po stepenicu, pouzdano i sigurno, penju se do nekakve svoje prave mogucnosti. Postoje i oni drugi. Cas odlete u nebo. Cas ih polupane dizes sa zemlje i lijepis ...

Imala je ona dva lica...
Prvo lice, ono njeno glavno,bilo je lice jake djevojke. Jaka pred zivotom i sudbinom. A odmah iza njega, bilo je to drugo lice. Njega je koristila obicno u noci,kad mrak padne, kad je drugi ne vide.Samo onda kad joj ponestane snage...Tako to valjda ide...
Ne radi ona od tuge neku posebnu nauku...!

Cuvaj se djevojke koja ti ne uzvrati kada je povrijedis. Ona ti nece oprostiti, niti ce dozvoliti da oprostis samom sebi.

"Dotad sam djevojke, razmišljajući o njima, uglavnom svlačio do gole kože. U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu i retko koja je uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa, ili neku sliču perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nešto..."

                   Posljednji dah bi da dam…
                    Samo da mogu, da znam …

Kako zaboli kada neko, neko kome se moze iz zabave i iz dosade, ostvari tvoj san.
Kako zaboli kad si nemocan pred svojim zeljama. Jedino sto ostaje jeste da zamolis Boga da pomogne ti da zadrzis suze u ocima, ne kazes nista, ne odas svoju bol i svoje razocarenje …

Hocu da moja tuga samo meni pripada
da skrijem suze od dosta i od dusmana
da mogu kazati da se na moje lice izlila
kisa sa kupola sivih sarajevskih dzamija

Za pocetak,

                    Sretna Nova !

Vi ste se, predpostavljam, opili i danas na oci ne mozete da gledate od mamurluka iako flase ocima vidjeli niste. Jedete hljeb od prosle godine i isto tako od prosle se niste kupali. Smorili ste !
U svakom slucaju, cast izuzetcima !
Tim izuzetcima zelim sve najbolje u Novoj 2012.  Posto ne znam da naricem kao moje tetke to ce biti sve sto cu vam reci, tacnije pozeljeti

Dosadilo mi je biti pjesnik, biti zaludjen. Sada postajem samo obican covjek, pa cak i ako to znaci biti “plitak”. Nekada sam mislila da sama mogu protiv svih, ali ispostavilo se drugacije. Ne mozes, covjece, sam protiv ljudske gluposti ! Ne mozes biti drugaciji, pametniji, a ni gluplji. Mozes, ali to bi bila osuda na samocu, osuda na vjecito nerazumijevanje. Nisi jak koliko mislis, nisi hrabar onoliko koliko osjecas da jesi…
Nazalost.

'' Voliš li je ? " pitali su ga .
"Ne znam...Teško je voljeti nju " Odgovorio je,zastao a potom nastavio: " Još teze ne voljeti je...A najteže je naći voljenu poput nje, koja te voli."

Snazna ruka, snazan stisak snazne sake.
Oci, crne i krupne.
 Pogled, pomalo mracan, zbunjujuci, odlutao .
Kaziprst, znacajno podignut kao da naglasava nesto .
O cemu razmislja , pitam se.

Citav dan protekao je onako, da valja- normala, al’ u trenutku nestade sva divota istog.
Sto, kako – ne znam. U trenutku pocese navirati sjecanja, ulice ( sada puste ), dani suncani ,ukopani …
Ukopani u proslost :S
Sjetim se djetinjstva u kojem mi je bila potrebna samo lutkica da bi citavo moje bice bilo sretno. A sad, sad mi treba citav svijet. Majka, otac, sestra, brat, drug, ljubav …
Nazalost nikoga sad’ nema, svi su u trci za necim, svi se vjecito bore samo ja stojim i cekam, vremenom truhnem… Rado bih vrisnula, ali ako to i ucinim,  niko me nece cuti.
Sve se svelo na jedan san i davnu proslost.

Ponovo, po Bog zna koji put, ne mogu se sjtiti djedovog lika, njegovog jasutka i vjecito ukapane maice ,a da suze ne navru na oci. Nikad nisam ni mogla, a vrijeme bi bilo pustiti ga da pociva u miru. A ja, ja ne mogu da ga ne budim, ne zovnem, da ga ne pozelim…

O Boze… 

Eh da je tuga snijeg, da se do jutra otopi …

Ne znam koliko dugo trcim. Satima, mozda, ili danima.
On mi je rekao da trcim. Pa trcim.
Morate razumjeti. Ja nisam posebna. Ja sam tek jedna obicna djevojka visoka metar pedeset osam i prosjecna po svemu.
No imam jednu tajnu. Mozete izgraditi zidove sve do neba, ali ja cu pronaci nacin da ih preletim. Mozete me sa sto tisuca ruku pokusati prikovati za tlo, no nekako cu se uspjeti oduprijeti. Mnogo nas je takvih, vise nego sto mislite. Ljudi koji odbijaju prestati vjerovati. Ljudi koji se odbijaju spustiti na zemlju. Ljudi koji vole u svijetu bez zidova, ljudi koji vole usprkos mrznji i odbijanju, koji se nadaju unatoc tomu sto nade bas i nema, i koji su u tome neustrasivi.
Volim te. Zapamti. Ne mogu mi to oduzeti.

Posljednjih mjesec dana sam bas,bas bez inspiracije. Nista mi se ne da. Jednostavno, vodim parazitski nacin zivota. Parazitiram u predjelu serpa, frizidera i ravne mekane povrsine koju nazivaju “ krevet” . Ta podrucja su nevjerovatno plodna, da kazem ( iako tu rijec necete pronaci u mojim parazitskim rjecnicima ).
Ja, mali slatki parazit, zaokupljen sam sa nebrojeno mnogo pitanja. Tu medju tim pitanjima smjestio se niz onih koje bismo mogli nazvati “ matematicki “, drugoj skupini pripadaju bio-pitanja, a treca skupina je neodredjena. Puna je nekih glupih pitanja i besmislica. Toliko glupih da ja, mali slatki parazit, nisam mogao smisliti dovoljno glupo ime za tu skupinu.Iako se stidim priznati, jedno pitanje me najvise muci :/
Da li je moj bivsi suparnik, saprofit, obrisao moje slike ?! Ne znam zasto, al’ bas me interesuje . Cinjenica je da ih je imao mnogo, mozda vise nego ja. Da li je moje milo, premilo ime i dalje urezano u njegov sto ili je prefarbano koje-kakvim preparatima kako bi izblijedilo ?!
Af ! Ja, mali slatki parazit, necu vise da razmisljam o tome ! Dosta !

P.S : Jos jedno pitanje se uplelo u ovu moju mrezu . Jesam li ja to sebican il’ mi se samo cini ?! :O

Mrzim “ prvu recenicu” .Nikada sa lakocom ne pronalazim taj niz rijeci uvezanih u misaonu cjelinu kojima bih pocela neka od mojih “pisanja”. Fuj !
Evo sta hocu :
Iako sam se malo kasno nakanila da napisem svoje misljenje o utakmici BiH:Portugal i tom visokom porazu od 6:2 i dalje se iskreno nadam da vjera u nase zmajeve nije splasnula. Jedno veliko hvala za njih !
Hvala navijacima ( iako, mozda, nije moje da im se zahvaljujem ) ali mnogo vise sam zahvalna onima koji su nastavili vjerovati u nasu reprezentaciju i buducnost ove zemlje.
Mislim da je, konacno, karajnje vrijeme da se prestanemo zaliti i konstantno jadikovati kako nema i pocnemo zivjeti s onim sto nam ova zemlja pruza. Istina je da je pola nas na birou, da nemamo stalna zaposljenja ili jos gore nemamo nikako posla  i mnogo toga materijalnog nama fali. Ali duha imamo !
To su pokazale ove prosle utakmice sa Portugalom i Francuskom. Mi smo poseban narod, bar ja nas dozivljavam tako. Narod koji je mnogo vise naucio da gubi nego da dobija, ali to nije razlog da iko od nas posustane i pomiri se sa tzv. “cinjenicama”. Jedna od tih groznih cinjenica jeste bas ta da mi u citavoj BiH nemamo fudbalski teren, ali po mom misljenju, postoje i vece grozote. Dokazali smo se kao vjerni navijaci nasim fudbalerima, ali sta je sa ostalim sportistima u BiH ?! Sta je sa nasom sjedecom odbojkom?! Zasto ti ljudi nemaju nasu podrsku ?! Je li taj covjek zasluzio da okicen medaljama vraca se u svoju zemlju i da ga na aerodromu, autobuskoj ili vec cemu doceka samo njegova zena i dvoje, troje njegove djece ?! I ponavljam, nije istina da nemamo. Imamo, samo, cini mi se kako godine prolaze postajemo skrti , nerazumni… Zli ?!
Nemam ja nista protiv tih turbo-folk koncerata, niti me se tice ko sta slusa,ali kada su takvi dogadjaji sve dvorane budu ispunjene do posljednjeg mjesta, a sutradan se vec medijima prolama prica kako smo siromasna zemlja.Mozda nesto nije samnom bas u najboljem redu, ali ja to ne razumijem. Objasnjenje ?
Mozda ima nesto i u tome da su nas novinari nedovoljno skolovani za posao koji obavljaju. Budimo realni, vecina njih su student pravnog ili ekonomskog fakulteta kojima je vazno samo da imaju “pricu” …
Nasa BiH ima dusu, ne dozvolimo da nam je propaganda na vlasti i ulicama uniste. Imamo se mi cime i pohvaliti, ne dozvolimo da nas zakopaju negativnoscu, niti da nas zale. Svako od nas dobro zna ko i kakve stvari jesu za zaljenje !

Dugo sam cekala dan kada ce svo moje bice smoci snage i reci : “ NE! “
Konacno je uspjelo.
Iako ne bas u punom sjaju, nastavljam svoj put i veselim se svakom novom danu- dobrom i losem .
Nemam vremena,a i ne zelim osvrtati se na prosle dane kopajuci po bolnim uspomenama.Ali, bez obzira na sav moj trud ostat’ ce nesto neizbrisivo, nesto sto nece izblijediti . A to nesto je onaj trenutak kada sam se odrekla svega i svih samo zbog jedne osobe koja, tek sad shvatam, nije bila vrijedna toga. Tim cinom povrijedila sam mnoge, a najvise sebe. Vjerovatno moje novo, optimisticno JA ne bi ni pisalo ovaj post da nema potrebu reci : “ Izvini “ ( zasto i kako, znace ona  ) .

Hajmo ljudi !
Hajmo svi na noge !
Hajmo pjesmom svi do pobjede !

U par mjeseci promijenio se dobar dio moga zivota. Tacnije, veliki preokret odigrao se u jednom danu, jos tacnije –u jednom trenutku. Od tog dana pocinje novi period mog zivota.
Raskinula sam visegodisnju vezu, odbacila sve lose od sebe i krupnim korakom zakoracila i krenula naprijed. Zaklela bih se da se vise nikada necu vratiti na staro, ali staro dobro iskustvo mi govori da to ne cinim. Necu. Odrastanjem naucimo da zakletve ne vrijede, tek onoliko koliko i neki prah kojeg ruze vjetrova razaspu na sve strane,pa i prah postane cuveno “ nista” .
Ponovno se vracam ljudima koji su me se zazeljili i cesto se pitali gdje sam kada sam mislima tonula u pusta mastanja. Sad znam ko zasluzuje moju ljubav, sad znam svoj put…
“ Dobrodosla” – pjeva stara kaldrma …

“ … Moj cilj jeste da spoznam ljubav. Znam da sam, dok sam voljela, zivjela punim zivotom, i znam da sve ono sto sada imam, koliko god zanimljivo izgledalo, ne uspjeva da me prene iz mrtvila.
Ali ljubav je strasna: gledala sam svoje prijateljice kako pate, i ne bih zeljela da i mene to zadesi. One koje su se ranije podsmijavale meni i mojoj nevinosti, sada me pitaju kako uspjevam tako vjesto da vladam muskarcima. Na ta pitanja se samo smijesim i cutim jer znam da je lijek gori od samog bola: jednostavno, ne zaljubljujem se. Svakim danom sve jasnije uvidjam koliko su muskarci slabi, nestalni, nesigurni, nepredvidivi ... “

Gdje god bih došao, izazvao bih razdor - ne zato što sam bio idealist nego zato što sam bio nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega.Osim toga nisam se znao uvlačiti u guzicu.

-Oprostite,a ko ste Vi ?
-Ah, mene pitate ?!
-Da.
-Izvinjavam se. Znate, ja sam samo jedan obicni sanjar . Sanjar koji uvijek zna sta zeli, ali nikada to ne dobije.
“ Zasto”-pitate se. Pa, postoji razlog. Jer ja sam SANJAR . Mi sanjari nismo cvaknuti , kako vi ‘ gospoda ‘ mislite. Ne, mi smo samo ono malo dobrih ljudi sto zna da voli i sto do cilja ne stize ,kako vi znate da kazete, “ bez obzira na sredstva” . Nama su ta ‘sredstva’ jako bitna, jer mi.. Mi ne zelimo povrijediti druge i ako to zazelimo u nasim trenutcima slabosti ( znate svako ima te trenutke) mi to ne znamo i ma koliko se trudili ne uspijeva nam.
Mi, mi nismo slabici. Mi ne bjezimo od problema. Nasa masta, jeste nas izvor snage. Nase vrelo koje nas krijepi i nakon teskih poraza. I kada posustanemo i izgubimo jednu bitku protiv okrutnih, kao sto ste Vi ,gospodine, to ne znaci da smo porazeni. Mi cesto znamo odustati , ne zato sto smo preslabi vec, jednostavno , da ne bismo zlo iskorisitli kao sredstvo. Ali, tim nasim odustajanjima mi ne gubimo nista. Osim, mozda, malo ponosa. Ali, sta je ponos u usporedbi na ljudskost ?!
-Ne razumijem.
-Mladi covjece, razumjet’ ces onda kad’ te nevolje stignu. Nije to kletva, niti je ono sto ja zelim da ti se desi … Ali, jednostavno, razumjet ces kad’ tebe netko zgazi i nasmije ti se u lice kada nista ne budes imao.. Bas onako kako si se ti nasmij’o onom covjeku, kad’ rece : “ Nemam “

Sjecanje na 26.9.2009.
…jednostavno, razdire .

Nismo se trazili, samo smo se nasli...
A sada tako nadjeni kao da se opet trazimo...
Mozda je to smisao ljubavi,
Ta ljepota neizvijesnosti...
Cekanje na nedocekano...
Nadanje u beznadju...
Grliti se bez zagrljaja...
Ljubiti se bez poljubaca...
Prozimati se u mislima...
I spoznaja da smo tu negde,
Tako blizu,
A tako daleko...

Nije da te vise ne volim,samo vise ne pricam o tebi.
Nije da te zaboravljam,samo se trudim ne voljeti te toliko.
Nije da te trazim, jer znam gdje si.
Mozda te samo malo trebam. Mozda mi samo malo falis.
Nije da vise ne placem zbog tebe, samo sam naucila zadrzati suze...

Onaj ko je rekao da vrijeme liječi sve, slagao je...
Vrijeme ne liječi ništa...
Samo te natjera da naučiš da izdržiš, da živiš sa tim...

Sunce jos nije ni izvirilo iza brda kada sam snazno povukla rucku ulaznih vrata.
Pruzala sam duge korake zureci na bus dok sam namjestala slusalice i listajuci po svojoj  ‘plej listi’ trazila pjesmu kojom uvijek zapocinjem radni dan. Zapravo, bas jutros sam i shvatila kako bi valjalo zamijeniti onih 10-ak pjesama novima. Cine mi se previse depresivne.
U busu sam vjesto izbjegla ‘staru raju’, jer bilo je to jutro jedno od onih kada i nisam bas raspolozena za ikakvu vrstu razgovora. Zurila sam kroz prozor  i gledala u daljine gdje se sunce izdizalo iznad Mojmila ( rekla bih, iako nisam bas sigurna) . Posmatrala sam taj pusti krajolik bez imalo emocija, pa cak i svijesti o tome. Misli su mi bile vezane za onaj dan .
Iako nije pocelo tako, danasnje jutro je postalo jedno od onih depresivnih jutara u nizu.
Znala sam da mi nesto nedostaje, ali nije mi bas u potpunosti bilo jasno sta to . Znam, on …
On mi ne nedostaje. Oni slatki trnci ne prolaze tijelom kada pomislim da cu ga ponovo ugledati, niti imam osjecaj da cu izgubiti svijest kad’ me dotakne. Ne nedostaje mi vise ni ono staro drustvo, njih sam davno preboljela- to znam.
Shvatih da sama sebi nedostajem. Padoh u jos dublji ocaj.
Nedugo nakon toga pogled gospodina Misticnog  pruzi mi uze sapasa i osjetih toplinu u obrazima.
Ali, po jutru se dan poznaje.
On  …
Taj ne mari za mene.

Boli. Tisina prokleto boli.
U toj tisini vise i ne znam sta tacno me muci, zbog cega tesko disem i zbog ceg’ mi srce preskace .
U toj tisini shvatam koliko grijesim prema najmilijima kada se razocaram koliko malo me poznaju, a zapravo sama sebe ne poznajem i svi oni iskreni osjecaji za koje bih trebala da znam, da razumijem te sifre… O Boze, i meni samoj su tako daleki i nepoznati , nedokucivi …
Mozda sam samo zbunjena i jos uvijek klinka , dijete koje ne zna sta neciji pogled govori .
Zbunjena. Zbunjena njegovim pogledima, dodirima. Zbunjena trenutcima kada mi pridje i rukom prekrije oci, kada pokusa zagrliti me ali se ustrucava i nikad’ to ne ucini… Zbunjena i njegovim trenutcima hladnokrvnosti, njegove sutljivosti …
Znam , znam …
Vec od pocetka jasno mi je da nasa prica nema happy end .

Iznenadjena O.O
Pozitivno :P

                                                                                         o7.o9.
                 Sretan mi rodjendan

Jednog dana ce se sve da se promijeni, pa cak i sve sitnice ce se posloziti na svoje mjesto. Jednog jutra probudit’ cu se drugacija. Ljudi ce biti bolji, poslije toliko godina medju nama svima osjetit’ ce se prisutstvo vjere. Ne moje, ni tvoje vjere. Vec one ‘nase’ .Vjere koja nam nikada nije dozvoljavala da kazemo da su sve nade vec odavno nestale, da su mrtve, odavno pokopane.
Cesto govorim ljudima kako bih voljela vratiti vrijeme i zivjeti neku nasu “divnu” proslost. Ne znam zasto sam to ikada ikome rekla, jer meni jos ovakva jutra nisu svitala. Nikada jos vjetar nije mirisao na nas, nit’ su ‘kad rose za nas bile u svom punom sjaju. I sad’, pitam se koliko sam realna, koliko odrasla ako jos uvijek vjerujem u sve ovo ?!
Ne razmijem cak ni zasto o svemu ovome razmisljam.
Ne razumijem nista “realno” .

Uzalud je gubila trenutke pokušavajući se sjetiti boje njegovih očiju. Kako je vrijeme više odmicalo, više ga je i zaboravljala. Ne možeš protiv vremena djevojko, ono je mnoge ljubavi sprečilo. Ne možeš se ti njega sjetiti, jer ga nisi zapamtila. Mislila si da ga nikad nećeš izgubiti?

"Kad umrem, prekinuće se jedna srebrna nit s nanizanim glatkim biserima koji će se rasuti po zemlji i otkotrljati, kući, svojim majkama školjkama na dnu mora. Ko će zaroniti za mojim biserima kada mene više ne bude? Ko će znati da su bili moji? Ko će znati da je cio svijet nekada visio oko mog vrata?"

Jostein Gaarder

Septembar, prvi .

Drage moje bloggerke i bloggeri :
Bajram Serif Mubarek Olsun

Vidjela zvijezdu padalicu …
…i zelju zamislila

Ako mozes da budes zaljubljen,ali ne i lud od ljubavi,
ako mozes da budes jak,a da ipak ostanes njezan,
da ne mrzis one koji tebe mrze,a da se ipak branis i boris,
ako dostignes slavu,a u njoj ne izgubis nimalo dostojanstva,
ako znas da sanjaris,a da ti san ne bude gospodar,
ako mozes da budes cvrst,ali nikad divlji,
ako mozes da sacuvas hrabrost i glavu kada je svi ostali izgube,zapamti - BICES COVJEK !!!

Prodje i Ramazan, zao mi je ali radujem se i Bajramu .Cini mi se, bice poseban.
Odlucila sam na nas praznik sa roditeljima posjetiti i rodbinu, prijatelje. Ranijih godina to nisam radila, ostajala sam kuci i ujedno propustala sve dragocjene trenutke.
Cak mi je i sestra obecala da cemo izaci na drugi dan Bajrama. Bice to prvi put da izadjem s’ njom negdje.

Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je. Jer 'ko život tako prođe, ponosan pred Boga dođe. Gdje god da te zivot nosi, uvjek moras znati ko si !

           Mili, nek’ je sretan :)

Ne mogu to nazvati ‘ ljubavnom pricom’ , jer to nije. Jedna takva prica bi trebala imati svoj pocetak i kraj, ali ova, moja, prica to nema … Moja prica nema svoje likove, satkana je od same maste, pomjesana sa malo njeznosti, zelje  …
Pocinje niodkud i tamo negdje se zavrsava .

Divim joj se, zaista …

Vidis da jutro se budi i bez nas.
I da smo jedno za drugo bila je laz,
zato bolje kreni tamo gdje necu ja .
Sve sto smo dalji
-bolje za nas …

-Nedostaje ?!
-Ne, dosta je !

Istresla dusu, al’ nimalo mi lakse nije …

Ponovo se probudlili stari nemiri .
Misli otvorile vrata masti. Snovi, snovi se samo nagomilavaju i ocarana njihovom ljepotom ponovo ne znam sta radim, ali ipak to cinim …
Lagano se udaljavam od realnosti i hvatam se za oblake . Boze, gdje me to moje misli vode ?!
Pustam sve probleme, ostavljam ih za sobom tu, na zemlji . Sve lagano izmice kontroli, samo ja stojim cvrsto na oblacima …

Samo se ljudozder moze iskreno radovati svakom covjeku

Kazu : “ Dosada je prelazna “ .
I men’ se cini da jeste. Dosadni ovi dani, dosadna ulica …
Prolazim neki dan kraj Doline a tam’ graja, djeca skice a mater ih ruzi, a men’ to sve nekako fino bi za vidjet’ i pozeljeh im pokrast onu djecurliju i malo ih u svoju mahalu dovest, pa da sa ranom zorom cujem i djeciji smijeh .Nije da volim djecu i da znam s njima, al’ haj’ …
Oduljio mi se ovaj dan, pun je nekakvih iscekivanja .
Jedva cekam vidjet onu svoju garavu, jest’ da me nervira i da joj necu dat’ da me poljubi kad’ dodje , al’ pozeljela sam je . Dzaba !
Drugo iscekivanje jeste iftar. Ne znam sta mi je danas, podne vrijeme klanjat a men’ se vec crijeva prevrcu . A komsijka trudna, moze ona, pa sve one sljive bere i jede kaze : “ Ne d’o Bog da me ah ostane, nikad’ k’o ove godine rodile nisu “  i razveza ona o tim trudnickim potrebama da pojedu sta got ugledaju, zbog djetetovog zdravlja, veli …  
Trece jeste voda. Sam’ ova moja dosadna ulica nema vode. Uvijek nesta prave, kofole.
Tako, komsija dedo sjedi pred kucom i gundja, psuje drzavu i vodovod . U ruci mu muholovka,a nad glavom mu s’ balkona pruzili onu ljepljivu traku za muhe i tako on ubija svoju penzionersku dosadu. Pozva me da mu se pridruzim, sjedili mi malo tako ,on pric’o pit’o za sve koje zna i one koje ne zna i tako bismo do samog iftara da nam nije hlada nestalo .
Sjedila malo na klupi pred vratima, suncala lice te usla u kucu-prilec …

Svijet = malo flora + malo fauna + mnogo klauna

“ Ocima se gleda,a rukama se krade .
Ja sam tebe ukr’o , al’ te se nisam nagled’o ,
zato … “

Necu nastavit i neci reci njegov ‘razlog’, ali bilo je to prelijepo vece …
Dao Bog da se ponovi .

Kad se setim prvih dana
tad sam bio najbolji ...
...svaku tvoju zelju malu
znao sam da osetim
da te ljubim, da te cuvam
i dok spavas probudim
pa sam prestao

Prosao je tacno mjesec od kako ti nisi sa nama .
Znam da si ti na boljem mjestu, ja znam da te Bog cuva …
Ali kada pomislim na najblize koji su ostali zivjeti poslije tvoje smrti, tada tuga grudi razdire.
I pozelim, da barem mogu, oteti te od neba i bijelih oblaka i uskratiti ti ljepote nebeske …
Al’ ne mogu, a i da mogu bilo bi sebicno …

Ramazan Serif Mubarek Olsun

Vec pola sata pokusavam napisati koliko ga volim.
Trazim prave rjeci. Mjesam kosmos i jutarnje rose, pominjem proljetne kise i duge.
Ne uspijeva.
Ne zato sto ga ne volim dovoljno, vec sto ga volim previse…

Jednostavno, nedostaje …
Ja volim …

Sad idem prema necem visem… vec cu svoj cilj ja nekako pronaci, obrisati prasinu koja je obgrlila moje snove. Reci cu hvala mojoj zivotnoj boli i razocarenju koji su me naucili da covjek ipak moze i mora teziti za…… necim…

“  Lose je ako primijetis da nemas  prijatelja
 tek kad ih zaista trebas.  “
-Plutarh

Moj blog nikada nije, niti ce, sluzio za klevetanje, omalozavanje i dalje da ne nabrajam.
Tako da ni ovaj post nema taj smisao.
Kao i do sad’, funkcija mog bloga jeste da ‘olaksam dusu’ .Tako i ostaje …
Ovaj post …
On je samo obecan, zacrtan negdje na listi zlocudne sudbine koju vjerno sluzi vrijeme .

Ovo je post o prijateljstvu, o mom shvacanju ‘prijateljstva’ …
Da ste me prije godinu dana pitali : “ Sta je to priateljstvo? “ , rekla bih vam da je to mlada stabiljka koja treba ljubav, treba vrijeme da se razvije, da ima svoj cvat koji je svake godine sve ljepsi i ljepsi …
Al’ tad nisam razmisljala o fazi kada ta stabiljka uvene…
Rekla bih vam da prijateljstvo jeste vrijeme. Suncano, promjenjivo i kisovito uz svjetlice i bucne gromove, al’ pomenula bih vam rose,pahulje, jutra …
Pricala bih danima o tome, al’ ne bih pomenula zalazak sunca, ni pomracenje mjeseca . To se ne bi uklapalo u moju pricu o prijateljstvu …
Danas, kada biste me isto upitali ja bih vam odgovorila da je prijateljstvo samo rijec koja je sinonim za sve dobre dane koje ste proveli sa jednom osobom.
To su dani kada na koricama svake sveske ispisujete “ TBFF “, vremenom  poslednje F se gubi i ostaje “ TBF “ , na kraju ostaje “TB..”  + vrijeme. Vrijeme- neprespavane noci provedene u razmisljanju sta bi za vas bilo najbolje, sta biste trebali uciniti . Kako vratiti sva slova na svoje mjesto + mali million pitanja : “ Sto?” , “ Kako? ”, “ S kim ? “ …

"Zivot bez prijateljstva je nista."
-Ciceron

Eto, takvi su dani kada polahko pocnete shvacati da zivite u vremenu kada su i obecanja dobila smisao kakav ima i :   “Dobar dan “ …
Onaj ko misli da me poznaje ( M*) reci ce da moje pricanje i ovaj post nemaju smisla, da su moja shvacanja naseg prijateljstva neosnovana .
Ali taj neko se, sigurno, nikada nije zapitao da li grijesi. Nije osjecao potrebu, taj neko.
Za tog nekog svijet je savrsen, taj neko je sebi savrsen i zasto bi se taj neko, uopce , zapitao takvo sto ?!
Taj neko nije znao da osjeti  jutra o kakvim bih vam ja pricala, nije primjecivao sjene koje baca sunce na tuzna i stidna gorska stabla koja bi ceznula za njime. Nije osjecao zelju tih stabala da i ona budu vidjena i da se sum njihova lisca cuje …
Mozda ne razmijes. Mozda se opravdavas tim da te nikada nisam zovnula da idemo zajedno. Jesi se upitala zasto ?!
Sjeti se nasih susreta na stanicama poslije skole, dok si pricala ja sam se uvijek pitala gdje onaj stari neko.
Ja nisam znala da neko moj moze tako da se promjeni samo tim sto ide u gimnaziju, ja nisam zeljela biti neko ko ce podcjeniti druge samo zato sto su drugaciji. Ja nisam zeljela da neko, neko koga bezgranicno voljeh, kaze da su moja razmisljanja  glupa bez obzira ako ih on ne razumije u potpunosti. Znas, ja nikad nisam razumjela zasto uvijek pred svojim ocima imas sliku savrsenog, ni zasto ti tako dugo vremena nije dosadilo cekati da ti se onaj neko javi . Priznaj, jos uvijek to cekas. Jos uvijek trazis razloge zasto je onaj neko ispao takav debil, trudis se zaboraviti …
Iako to nikada nisam razumjela ja sam to postovala, nisam zeljela kvariti tvoje savresno realnoscu niti unisititi tvoja ocekivanja, samo zato sto sam uvijek vjerovala i jos uvijek vjerujem da ces jednog dana pronaci odgovor na svako svoje ‘ Zasto ‘ .
I sada se pitam zasto si ti za moje snove, moje ciljeve rekla da su nemoguci. Zapitaj se. Shvatit’ ces, to je moja zelja, moj cilj …
Zasto si onda kada sam govorila o ljubavi i tome da cu jednog dana, mozda, da se udam za onoga s’ kojim sam sad, zasto si i tada rekla da je to totalna glupost ?!
Ja jos vjerujem u to. Mislis da je nemoguce ? Nije. Mozda ne bude tako, ali nije nemoguce !
Znas li koliko me jos tih sitnica na kilometer udaljilo od tebe ?! Ne znas. Ne mozes ni da naslutis .
Ja sam trebala podrsku, trebala nekog za koga cu znati da je uz mene ,uvijek .
U nasim raspravama nismo morale dolaziti do samog ruba samo zbog nase razlicitosti. Uvijek smo bile razlicite. Uvijek, ali prije smo to sve znale uskladiti …
Kasnije nista vise nije ostalo isto. Mozda si ti izgubila svoje savrseno, a ja pobrkala svoje ciljeve…
Mozda, al’ znam da nesto nedostaje …

I nije ovo ‘pljuvanje’, i nije ovo  okrivljavanje samo tebe .
Ja krivim nas obje. Krivim sve one nase odluke da treba da se promjenimo, jer to …
To nema smisla.
Sad’ shvatam smisao svega ovoga. Cilj je ne promijeniti se, zauvijek ostati ono sto jesi .

-Umrije mi u nedelju moj dedo, jedini gorazdanin kog voljeh bezgranicno ( ako izostavimo moga oca ).
I kad sam isla radovala sam se nasem susretu. Bilo mi drago sto sam uradila nesto pametno, pa ce on da me hvali citavom selu, a njemu ce rec’ : “  Ista dedo  “ .
Prezivjeh nekako i par dana nakon njegove smrti, al’ sve u borbi da mi srce ne pukne.
Tjesim sama sebe, stiscem zube i ponavljam sebi : “ Jaka si ti “ . A suze, suze ko bistri potoci oblijevase lice. Podjoh uzet i tabelte za smirenje, al jok .  Ja sam jaka, mogu jai  bez tog, stisnem sake a iz njih biju kapljice znoja … “ Jaka sam “- ponavljam neprekidno…
Onda, onda odose u dzamiju po tijelo mu.Znala sam, pronijet ce ga ispred nase kuce.
“Jaka sam, gledat’ cu “ …
Dodjose i kola, iznesose tabut i digose ga nad svoje glave, a ja kroz bijeli zastor upustih posljednje poglede svom dedi . A onda srce , da pukne.. Otese se jecaji, noge poklekose .
Govore mi da se smirim, da ne placem, al’ jace od mene .
Poslije mu otidjoh na grob, da ga zagrlim jos jednom, pa makar mrtvog . Ne dadose mi .
Otici cu ja aBd opet za vikend njemu, reci mu kako mi je zao za one godine koje sam bespotrebno provela bez njega, zao mi je sto nije im’o unuku kakvu je zasluzio i sto su svi poslije njegove dzenaze pitali : “ Cija je “  … Niko me nije znao, bas zato sto nisam dovoljno vremena provela s’ tobom, dedo .
A trebala sam, nakajat’ se ne mogu .
Reci cu mu hvala, i zagrlit’ mu ime na zelenoj ploci. On me , onaj dan kad je otis’o od nas, naucio da treba biti covjek, da izgubljeno vrijeme nadoknadit’ se ne moze. Dao mi je cilj u zivotu.
Zelim biti k’o on. Zelim da me poslije smrti samo po dobru spominju. Zelim dzenazu k’o njegovu, toliko ljudi, a da je skoro svaki pustio suzu .
Rahmet ti dedo …

Nije vazna ljepota neba, ni zvjezdice, ni zora koja ce svanuti za par sati.Nista vise nije vazno, jer ja te gubim.
Osjetim te. Osjetim tvoje prste u mojoj kosi, tvoj dah na mojim obrazima, tvoju toplinu , al’ shvatim da je to samo ljetni povjetarac koji kao da je nacuo o mojoj boli …
Nije vazna ni poruka koju si mi malocas poslao, pisalo je “ Volim te “ , al’ to nije ono Volim te koje ja znam . To novo “ Volim te “ ne cini da se osjecam sretnom, hladno je i govori : “ Ni ti nisi vazna k’o sto ni mjesec ni ljepota neba nisu vazni “ .
Sjecas li se kad smo bili djeca, kad si me uporno pokusavao uhvatiti za ruku a poslije, kada smo odrasli, sve si to meni pripisivao i govorio da sam ti bila dosadna i smijao si se grleci me .Toga vise nema, ne smijes se k’o nekad’ i ne govoris mi da sam lijepa kada mi sunce obasja kosu. Rekao si mi da si se tako zaljubio u mene onaj dan kada sam na nasem igralistu stajala na tribinama i veselo pljeskala slaveci tvoj gol, okrenuo si se i vidio me, poslije si mi rekao da sam licila na andjela .
Ja sam ti vjerovala, a znam da tada nisi ni lagao .
Znas, svaki put kada sam bila zbunjena odbacivala sam te i trazila vremena da razmislim. Ti si me cekao, davao mi sve vrijeme ovog svijeta. Rekao si da ces me godinama cekati ako treba, a sada kada pozelim da te vidim cekam satima, jer znam ako bih zakasnila mogao bi se predomislis. Mogao bi da me napustis.
Nedavno sam te 2 sata cekala na pljusku, imala sam tanku duksericu na sebi i bila sam mokra do koze kada si dosao, ti si me tada samo zagrlio i rekao da moras da ides.Krenula sam kuci i putem sam tjesila sebe da je tako bolje, mogao bi da se nahladis .
Ja se svako vece molim za nas, molim Boga da mi te cuva, da te usreci. Nije vazno ni ako budes morao otici od mene da bi bio sretan, kada bih znala da je tako nimalo ne bih zalila.
Ako mislis da je tako najbolje, idi . Molim te idi …
Ja ti zelim sve najbolje, iskreno . A ako ti krene po zlu, ja cu da te cekam u ljubavnom gnijezdu nas i nasih predaka i oni su tamo slavili i velicali svoju ljubav . Njihove duse su jos uvijek tu, znam to jer njihove ruze jos uvijek zive. Obrasle su brsljenovima i bez vode su, al’ jos uvijek cvatu i mirisu. One zive od ljubavi, i zivjece godinama.

Zasto svaki put kad se osjecam lose i kad zelim pobjeci od svega ‘ pobjegnem’ bas na blog?!
Ali ljudi , fkt mi je lose …
Jebe mi se vise za citav svijet, za sve oko mene…
Boli me cosak za sutra, ja nemam za koga da se borim . Zna li iko kakav je osjecaj kada te u zivotu bas NIKO ne razumije ?!
Kada ti svi prijete nekakvim razgovorima i onim : “ Pricat’ cemo “
Kad je odgovor na svako pitanje : “ Ne mozes “
I sto je najgore to nisu moji roditelji, oni koji mi barane ili ‘ prijete’ …
Sto je najgore svi ljudi su materijalisti, svi su sranje koje vrijedi pokopat’ …
Koji je vrag svima ?!


I tako, tako jako pozelim da mi neko kaze : “ Ne placi, nisi sama ”
I mrzim sto sam prerasla mede i barbike, s njima se bar moglo pricat’ …